I ove godine Festival svjetske književnosti otvara izložbu likovnih interpretacija brojnih književnih djela: novih izdanja, ponovljenih izdanja ili knjiga koje će biti aktualizirane na Festivalu. Oscar Wilde tvrdio je kako je svaka interpretacija ujedno i kritika djela koje se interpretira. Prema tome i svako je interpretativno, kritičko sagledavanje čin kreativnosti, da ne kažem umjetnički čin (a ta je sintagma danas toliko prostituirana).
Svoj esej u kojemu anticipira velike slobode interpretatora u iščitavanju umjetničkog djela, koje su zauzele katedre svijeta nešto kasnije pod zastavom poststrukturalizma, naslovio je “Kritičar kao umjetnik”, a tezu u njemu postavlja istovremeno i u drugom smjeru (dakle zalažući se i za umjetnika kao kritičara). Što je interpretacija djela u drugome mediju, ako ne i njegova kritika?
Podvrgavanje umjetničkoga ostvarenja analizi njegovih sastavnica i prevođenje njihovih elemenata (dojmova, forme, simbola) u drugi jezik ili drugi medij, kao i izraza jednoga autora u izraz drugoga, zapravo je posebna vrsta komunikacije između dva stvaraoca. Na njima je onda da ta simbiotska komunikacija uvuče publiku (čitatelja i gledatelja) u svoj krug. Ilustracija (osvjetljivanje teksta), kao i interpretacija (posredovanje teksta ili trženje njime, to jest njegovo uvođenje na tržište ideja) zapravo su samo druga imena za radnju koju učimo kao djeca i koja našemu mentalnom oku podastire različite ideje, koje nas potom zabavljaju ili opsjedaju, a to je – čitanje.
Čitati se može i slika, odnosno i ona se obraća našemu umu i estetskom osjećaju. Razna čitanja književnih djela autora na ovoj izložbi rijetko su doslovni prikazi situacija i osoba iz knjiga (ta je ideja na vrlo komičan način upotrijebljena u radu Tomislava Hršaka, koji daje niz jednostavnih crteža pojmova i osoba iz zadane knjige) i češće imaju veze s umjetnikovim osjećajem teksta, s onim što od njega preostaje nakon čitanja.
Nekada je to samo motiv iz mota knjige, kao primjerice leptiri Koraljke Kovač, oblikovani na specifično namreškanoj podlozi; nekada simbol cijeloga djela, kao crtež ženskog abdomena i međunožja Martine Miholić, koji implicira motiv majčinstva i općenito ženskog identiteta, kojim se ta umjetnica inače bavi; a nekada ostvarenje nema konkretne poveznice s tekstom i ona je prepuštena asocijativnim kapacitetima čitatelja i gledatelja, na primjer u radu Fedora Fischera kojemu je osnova umjetnikov interes za materično stvaranje.
Izloženi digitalni crteži Vedrana Klemensa upotrijebljeni su i za ovitke knjiga, te pokazuju mogućnosti ekspresije i osobnoga autorstva u računalnom izrazu dovedene do najvišega stupnja, priznajući time stroju plemenitu zadaću produžetka ljudskog uma i izraza, alata poput olovke ili dlijeta.
Tako je o strojevima i njihovoj hipotetičnoj svjesnosti govorio i filozof Alan Watts, zbog čega se njegova virtualna inkarnacija pojavljuje o filmu Her (iz 2013.), s upravo tom tematikom. Zaustavit ću se na metafori alata, jer je ključna za postavljanje nekog misaonog temelja ovakve izložbe. Sada sam rekao kako su pisaljke i računari alati uma, ali možda je i um samo alat. Filozof i znanstvenik Douglas Hofstadter na primjer smatra da je svijest “čudnovata petlja” koja poput naših očiju neprestano vara samu sebe i izokreće sliku, kako bi pomogla jedinki, to jest samoj sebi, da opstane u svijetu.
Umjetnost nam na sličan način osvještava stvarnost kroz njezino oponašanje ili izvrtanje te nas čini osjetljivima na nju. Književna ostvarenja vode misli na zanimljiv način, kako bi umu predočila neke ideje, dok likovna djeluju s jedne strane u trenutku naše recepcije, ali i kroz određeno vrijeme potrebno za percepciju – čitanje znaka, njegovo upijanje i razumijevanje. Spojiti vođenje misli isključivo riječima s potencijalno bezbrojnim tumačenjima nijeme slike bio je zadatak još srednjovjekovnih iluminatora koji su pritom kombinirali figurativne prikaze i apstraktne oblike.
Radovi umjetnika koji odgovaraju na različita književna djela na Festivalu svjetske književnosti vode se sličnom logikom. Pripovijedanje prepuštaju tekstu, a svoj zadatak vide u ukazivanju, ne samo na literaturu koju moraju vizualno osmisliti, nego i na sebe same, na specifičnu estetiku svoga izričaja.
Feđa Gavrilović