Za trenutke radosti u životu ne treba sve biti savršeno, posloženo “po špagi” – znamo svi u teoriji, ali nam malo teže ide svakodnevna primjena. Priliku da upravo to naučimo – cijeniti vedrinu i sreću trenutka – imali smo proteklih mjeseci, pa tko je prošao školu, sjedi pet; tko nije – šteta propuštenog.
Otprilike je takvo ozračje bilo na prvim postpandemijskim “Inspiracijama”, sretnima trinaestima po redu, u prostoru zagrebačkog Drama bara i s publikom koja je opušteno umjela predati se sadržajima koje smo nekoć, a otad je prošlo samo tri mjeseca, zvali normalnima.
I ničeg novog nije bilo zapravo: Anita Vukušić Crevar, organizatorica i Jana Fabijanić, moderatorica, ponovno su nam priuštile večer u kojoj se uči, uživa, upoznaju novi ljudi. Njihova ideja vodilja da pozornost treba dati ljudima koji rade sjajne stvari i uspješni su, pokazala se otpornom na mijene u društvu pogođenog raznim katastrofama.
Upravo zato prvi gost bio je dr. Natko Beck, specijalist radiologije kojem je životni uzor dr. Andrija Šampar pa zato i sam smatra da liječnik treba biti i učitelj. Naime, prema Štamparovim načelima liječnik ima zadatak puku jednostavno i razumljivo objašnjavati zdravstvene prilike, bilo individualne, bilo kolektivne.
Zato dr. Beck, koji za razliku od Šampara ne mora ići po selima u edukativnoj misiji, na društvenim mrežama jasno i svakome dostupno u svakom pogledu tumači razne teme iz medicine. Ovih mjeseci to je dakako bio korona virus i sve što se moglo znati o zarazi i njezinom širenju, mjerama prevencije i pravilima ponašanje. Dr. Beck je pravi medicinski influencer, omiljen je jer odgovara svima – za njega nema glupih pitanja.
Smatra da trebamo osvijestiti koliko smo se uljuljkali u civilizacijsku sigurnost – što nema veze s ljudskim preživljavanjem na planeti. To je jedan od šokova pandemije. A drugi je da je kolektiv važniji od pojedinca, da je opstanak zajednice iznad pojedinačnih sloboda. Tome se može još pridodati i nekoć utopistička ideja da nijedan izolirani sustav ne može opstati izvan cjeline civilizacije. Toliko o sociološkoj dimenziji pandemije, a što se tiče medicinske, dr. Beck smatra da nije gotovo i da valja i dalje biti na oprezu.
Jednako tako valja oprezno govoriti o predviđanjima: znanost i dalje premalo zna virusu. Na Janino inzistiranje može li nam ipak reći nešto optimistično, dr. Beck je iznio najjednostavniju životnu istinu: živi smo, život ne treba uzimati zdravo za gotov i zato uživajmo sad kad smo naučili koliko je globalno krhak.
Problema s optimizmom nikad nije imao pa nema ni danas Dino Baksa, drugi gost “Inspiracije”. Kako je tekao život dječaka koji je s deset godina shvatio da se zaljubio u balet, prava je filmska priča koju o Dinu još niko nije snimio, ali ima nade. Onomad, u prošlom stoljeću i državnom uređenju, mali Dino iz Šestina u zagrebačkom je HNK sa školom gledao predstavu “Labuđe jezero” – i rodila se ljubav na prvi pogled.
Otišao je na audiciju za baletnu školu, bio primljen i sve ostalo je… Nije. Bilo je puno boli, muke, borbe s konzervativnom sredinom, krvavih prstiju i odlazaka. Uporan, kakav jest, naposljetku je otišao u Njemačku i ostvario međunarodnu karijeru koja je trajala više od dva desetljeća. Kad je u Dortmundu završio plesačku karijeru, shvativši da je vrijeme da mjesto prepusti mlađima, našao se ponovo pred životnim izazovom: što dalje? Izbor nije otišao daleko od svijeta pozornice – odabrao je visažistički posao. Upisao je vrhunsku školu kod sjajnih majstora i svladao umijeće druge vrste preobrazbe. Naime, i kad je bio plesač sam se šminkao za predstave – jer to je meditacija, ulaženje u ulogu; a onda kad skidaš šminku, vraćaš se u stvarnost.
Tako i sada doživljava svoj posao visažista: ponajprije mora biti dobar psiholog, razumjeti klijenticu, prodrijeti do nečije nesigurnosti ili straha. Smatra da svaki dobar make-up čuva prirodnost lica i odražava bit osobe. Ne sviđa mu se što u današnjoj modi sve mlade cure izgledaju isto. Nije to rekao, ali komotno je i mogao: možda bi ih sve trebalo oprati sa sredstvima iz vrećice Henkel proizvoda koje su dobile tri sretnice, pa tek onda ponovno našminkati.
Dino se jako veseli što će uskoro u svom kovčegu čarobnjaka imati dekorativnu kozmetiku hrvatske robne marke Tinktura i biti njihov ambasador.
Poklonici prirodne kozmetike i dodataka prehrani već znaju za Tinkturu: njihovi kvalitetni pripravci jamče izvorne sastojke. Samozatajna vlasnica, Željka Čolak, zacijelo će na nekim budućim “Inspiracijama” ispripovjediti mirisno-zdravu priču o pogonu u Križevcima, o biljkama s domaćih polja i kolektivu koji stvara sva ta mala čuda u bliskom ozračju na kojem bi im, u ovim vremenima postkarantenskog svekoliko divljanja, svatko mogao pozavidjeti.
A kako Dino Baksa misli da je njegova životna misija na ovom svijetu da ljude usreći i razveseli, uopće ne treba sumnjati da će suradnja s Tinkturom biti nadasve uspješna.
I prije nego je publika stigla isprazniti čaše sa sjajnim pjenušcem iz Kutjeva ili začinjene koktele s ginom Hendricks, stigao je “šećer na kraju” – Tena Vodopija, vlasnica Drama bara, ali kad je Jani stala nabrajati što je sve u životu radila, čovjek se zapita: pa koliko je života u toj mladoj ženi, a još nije ni počela?!
Završila je ekonomiju, menadžment, pa se neko kraće vrijeme bavila marketingom i PR-om, ali kreativni porivi odveli su je na razne druge putove: pjevala je na kruzerima, bavila se izradom i prodajom nakita, bacila se u posao uređivanja interijera, imala stalne nastupe u kabaret klubu, otvorila bar… Radoholičarki Teni karantena je, u kojoj su se svi njezini poslovi zatvorili, dala veliku životnu lekciju: kakav god posao radila, najvažnije je preživjeti i biti sretna. Na tom tragu je tijekom tzv. locked-down faze snimila duet s Matijom Dedićem s pjesmom koja kaže: znaš da mora biti bolje, jer gore je već bilo…
I tako je i bilo – jer Tena Vodopija je uz klavirsku pratnju Vida Hribara pružila publici glazbeni doživljaj iz vremena koje se, po novom, može zvati staro normalno.