Netipičan književnik i čovjek Dr. Kenan Crnkić konkretnim znanjem i spoznajama temeljenim na vlastitu iskustvu svojim riječima naprosto inspirira svakoga tko želi krenuti naprijed..
Donosimo vam zanimljiv i inspirativan intervju s Dr. Kenanom Crnkićem, autorom tri knjige o samopomoći temeljene isključivo na svom znanju i iskustvu, “7 tajni uspjeha”, “Pazi kojeg vuka hraniš” i zadnja knjiga čija će knjiga biti promovirana u Zagrebu “Nadživjeti život”.
Službena promocija ovog novog mega hita, za kojim već sada vlada ogroman interes, simbolično će se održati 23.4.2019. na svjetski Dan knjige, a na taj dan će se naći i u prodaji u cijeloj regiji..
Prije nego što se upustio u pisanje životnih priručnika Kenan se u potpunosti ostvario na znanstvenom i poslovnom polju. Pročitajte što ovaj, sveučilišni profesor, doktor ekonomije, uspješan poslovni čovjek i autor knjiga koje mijenjaju živote ima za ispričati.
Ovaj intervju započinjemo njegovom rečenicom: BOGATI SMO ONOLIKO KOLIKO IMAMO VREMENA
W: Vrijeme se više ne mjeri novcem nego isključivo vremenom?
![DSCN0065]()
Apsolutno. Gledajući fizički bogatstvo i novac, bogati smo onoliko koliko imamo vremena. Jer ako nemamo vremena…
Eto ga, a na nama je što ćemo mi s tim našim vremenom. Mi smo se našli u našem vremenu, i hvala vam što ste odvojili za mene trenutke.
W: Krenimo sa Sarajevom, Sarajevo je specifično, zapravo jedan od najzanimljivijih gradova u Europi, pa i u svijetu. Sigurno ljubite jako svoje Sarajevo? Jeste li tamo rođeni?
Ja sam rođen u Zenici, ali eto u Sarajevu živim zadnjih 20 godina. Pitaju me često ljudi na primjer eto kako ti je sad u Zagrebu, kako ti je u Beogradu, u Sarajevu ili u Ljubljani? Pa meni je lijepo, meni je ustvari svugdje lijepo. Svuda gdje idem nosim sebe sa sobom.
I sam grad kao grad, može biti bilo kakav, ako ste vi sami sa sobom unutra posloženi, imate taj neki svoj unutarnji krug unutar kog se krećete, svugdje vam može biti lijepo. Tako je meni i u Sarajevu.
Imam svoju ekipu, jako puno putujem, tako da sam realno jako malo u Sarajevu. Ali kada jesam onda, kako se to ono ovdje kaže, guštam na najjače.
W: Po struci ste ekonomist. Zapravo ste ušli u jednu priču koja je donijela ekonomski uspjeh. Kako je to krenulo?
Da li ste realno bili u nekim teškim životnim situacijama, pa se onda izrodila ova ideja o pisanju ili ste jednog dana odlučili reći nešto što ste sami shvatili?
Da, ja sam u stvari možda nešto što nije toliko medijski popularizirano, dakle ja sam svoj cijeli radni vijek radio i studirao, dakle svoju sam karijeru počeo s nekih najnižih korporativnih razina. Pa sam završio višu, pa sam postao neki direktor filijale, pa opet fakultet, magisterij, pa američki MBA, pa doktorat. A paralelno postajem direktor uprave nekih velikih korporacija.
Dakle, jedan vrhunac u teorijskom i aplikativnom smislu. Imao sam i šest konkretnih poslova pored redovitog posla.
Zašto to pričam: znači vjerujem da ta neka piramida ispunjenja ima tri kata o mojima ja pišem u mojim knjigama i pričam na predavanjima.
Da, čovjek treba imati svoj posao i poziv…ali i nešto što je više od njega. Taj poziv mi sada doduše fali:)
No, ono što je dosta se pričalo je kako sam doživio kliničku smrt koju sam preživio. Ali nije to bio neki holivudski moment, pa sam ja tad kao nešto kao vidio i tako dalje. Ne ono tipično tunel, pa svjetla, pa čuda već…
To su bili ti znakovi. Bili su i na putu i pored puta i u meni već jako dugo, govorili da se treba nešto promijeniti.
Poželio sam reći ono što nas je dovelo do ovdje i da nas to isto neće odvesti dalje.
Dakle, ja vjerujem inače da život ima dva poluvremena. U prvom poluvremenu živimo kako nam nalaže okolina, a onda oni koji shvate žive život točno onako kako bi ga mogli živjeti.
Samo što ne završe svi u tom drugom poluvremenu. Prvo poluvrijeme ja nazivam kolokvijalno sticanje. Znate, to je ono kako svi danas žive. Idete, završite neki fakultet, kupite stan, pa se zaposlite, napredujete na poslu, nešto uštedite, odete na neki odmor, imate djecu, obitelj. Stičete titule, i sve što uz to ide.
W: Jer moramo, tako su nas naučili? Na neki način moraš završiti školovanje, moraš ovo, moraš ono. Inače, ako tako ne želiš smatramo, u suvremenom društvu, da s tom osobom možda nešto nije u redu, a ustvari nije tako?
Na neki način tako je, bravo. Ja sam bio nedavno na nekom poslovnom druženju i onda sam pričao s ljudima i stvarnost me opet malo zabezeknula.
Dakle ljudi su, a neki imaju po 70 godina, u tom problemu, prvom poluvremenu života, još uvijek. Samo se pričalo oko toga tko je kakvu kuću kupio, tko je kakvo auto kupio, tko je kome preuzeo tvrtku i tako dalje.
Po meni drugo poluvrijeme igraju rijetki. To su ljudi koji su uzeli svjesno stanku u životu.
Silaze svjesno u jednu, neku svlačionicu, da se u njoj malo saberu, i da se preispitaju. I da onda idu u drugo poluvrijeme ono „life on my terms“ .
Dakle prvo je poluvrijeme, poluvrijeme stjecanja, a drugo poluvrijeme po meni je poluvrijeme ispunjenosti.
Poluvrijeme koje živimo s nekom svrhom, koje igramo zato što mi tako hoćemo. Ne tako da odobravamo nekoga na nekoj našoj tribini, bili to majka, otac, društvo, nego igramo jednostavno onako kako mi mislimo da treba, nastojeći da ostavimo svoj trag.
E tako su se meni javile neke stvari
Po meni je pravo vrijeme točno ono kad je učenik spreman da se maestro/učitelj pojavi. Ja sam uvijek cijenio, iznimno jako Johna Maxwella.
Jako sam cijenio njegovu literaturu, uvijek me zanimalo zašto je on najbolji, zašto nitko to ne dovodi u pitanje. I onda sam se potrudio da na neki način doprem do tog čovjeka, da prođem njegove sisteme i sve što on tumači. On je na neki način izvukao iz mene moj dar, nešto što ja u tom momentu nisam imao ni na kraj pameti.
A to je da pišem ovakvu vrstu knjiga, da govorim, da pomažem ljudima na način na koji radim i sada je to neka moja misija, neka moja struka.
W: Da li ste imali još, nazovimo ih učitelja ili gurua u svom životu? Da li ste možda savladali i neke od tehnika, konkretne tehnike u praksi? Ljudi pohađaju yogu, pa reiki, ima tu svega. Da li funkcionirate i na taj način? Zanima nas koji su Vam gurui, možda nije dobro reći uzori, jer kada je uzor u pitanju onda se može otići u fanatizam, ali neko tko vam se sviđa, netko koga ste slijedili?
Pa pazite, ja sam uvijek jako puno radio na sebi.
W: Što to točno po vama znači raditi na sebi? To je uvijek zanimljivo pitanje.
Znači svrsishodan razvoj. Dakle razvoj sa smislom. Što to u svojoj osnovi znači? To je odlično pitanje. Dakle, ljudi postavljaju neke svoje ciljeve. Jedno je rast, drugo je razvoj. Moraš se razviti da bi mogao taj rast pratiti.
E sad, treba se razvijati s nekakvom namjerom. Je li tako? Evo jedan plastičan primjer: Kaže mi djevojka odlučila sam učiti njemački. Pa dobro, ali zašto? Misliš li raditi u Austriji ili Njemačkoj ili nešto gdje t taj jezik donosi prosperitet?
A ona mi odgovara da baš i ne, ali eto to je dobra stvar, sviđa joj se jezik. Kakve to veze ima s ciljem u tvom životu? Dakle, znati puno o malo, po meni je neka tajna uspjeha. To sam naučio.
W: Da, tu se malo osjeti ta ekonomska struka…
Apsolutno, da. Znati puno o malo. Kad radim neke stvari ja se držim samo onoga što znam. Ja ne pišem o stvarima koje ne znam, koje nisam prošao i za koje iza sebe nemam realne rezultate.
W: Pa to je najpoštenije, zar ne?
Tako je, i inače mislim da budućnost pripada onim ljudima koji su usko specijalizirani. Svi mi znamo tko je sjajan. Ja ne znam koliko ima odvjetnika u Zagrebu, ali uvijek se vrti sve oko nekih 4 do 5 poznatih imena. Koliko ima dobrih liječnika? Svi znaju tko je sjajan i svi tog sjajnog traže.
W: To su izvanredni ljudi, ne odlikaši nego izvanredni, jeli tako?
Da, tako je, da bi ste bili izvanredni morate stvarno raditi na sebi.
Gledajući moj put bio sam na tom nekom američkom startu uvijek. Puno sam čitao na engleskom, njemačkom, sve do čega sam mogao doći a što mi je moglo pomoći.
Puno sam slušao i mislim da su mi sve te pročitanje knjige puno pomogle. A sad sam eto i ja u situaciji da s tim istim ljudima o kojima sam čitao, ljudima koji su meni bili uzori, da s njima sada zajedno nastupam u Kataru, Kirgistanu, Americi, i u još mnogim zemljama…
Zapravo mi je teško izdvojiti nekoga tko je imao neki utjecaj osim Johna Maxwella.
Toliki utjecaj u smislu da mi je životnu filozofiju preokrenuo i pomogao mi da krenem jednim putem za koji sam možda ja intuitivno oduvijek znao da je za mene ispravan. I eto, drago mi je da je to tako krenulo.
Moja prva knjiga 7 tajni uspjeha zapravo je nastala nakon moje kliničke smrti
Imao sam neko veliko imanje, kupio sam ga izvan Sarajeva, to je ispao u konačnici elitizam neki. Ali nisam nikad imao vremena da ga potpuno koristim, onda sam se ipak povukao na njega gore na nekih mjesec dana. Teško je međutim nekad i onima koji znaju s riječima spustiti taj osjećaj u riječ. Bilo mi je savršeno.
Sami sebi postavljate puno pitanja, jako puno pitanja, i ja sam sebi.
Međutim ta se sva pitanja na kraju mogu na jedno svesti. Jesam li ja stvarno taj dan dobro?
Kako bi ja ocijenio svoj život?
Meni je glavno pitanje ono ležiš ti sad u grobu, mrtav si i možeš li sam sebi dati peticu ili ne možeš? Drugo nije bitno.
Jeli to bio život kakav si ti želio živjeti ili je to bio tuđi život?
Jesu li to bili tvoji snovi ili tuđe fantazije?
I jesi li stvarno, kad se pogledaš u ogledalo, siguran da si dao sve od sebe da napraviš od svog života možda najveću priču ikada ispričanu? To je otprilike to.
W: A recite nam apropos duša. Zanimaju nas ljudi koji kažu za sebe da su stare duše, jer su to vidjeli nekom praktikumom. Navodno se puno toga zapravo da osvijestiti. Pa nas zanima i vaš stav o tome?
Ja sam što se ono kaže, „personal faith“, ja to na neki način ne krijem, ali pretjerano ni ne populariziram, jer smatram da je to duboko individualna stvar. Ako čovjek vjeruje u Boga onda u principu nema prostora da ide lijevo ili desno kada su u pitanju neka vjerovanja u reinkarnaciju i neke druge stvari. Dakle ja apsolutno vjerujem da postoji neko proživljenje, jer po meni inače svijet ne bi imao nekog smisla.
W: Koju vjeru prakticirate?
Pa onakvu kako se to nalaže. Kada su te stvari u pitanju svako vjeruje u što želi, ja nikad u svojim knjigama, videu niti u bilo čemu drugom nikada o tome ne govorim, jer smatram da je to vrlo osjetljivo. Vjera i politika su dvije stvari koje ja izbjegavam u svojoj priči. Ali ne krijem svoju vjeru. Osvijestio sam je kroz ovo što sam počeo raditi kao nešto što mi pomaže.
Svaka vjera je dobra.
Zato kada postane teško i kad ne možete više to je možda neki zadnji oslonac na koji se možete zakačiti i osloniti.
W: Što kažete općenito, nekako se osjeća u svijetu da su ljudi krenuli prema duhovnom puno više nego prije. Vjerujemo da ste i sami primijetili te trendove?
Jeste, znate zašto? Ja vjerujem da je uspjeh bez sreće i ispunjenosti najtužnija formula uspjeha. Ljudi su sve svjesniji toga. Mi živimo u vremenu koje je užasno kompleksno.
Mene često pitaju pa dobro kako su nekad ljudi živjeli? Pa drugačiji su bili problemi prije 100 godina i danas.
Sve je to bilo puno jednostavnije. Sa brojem informacija i promjena danas dobro smo ikako normalni.
Kažu kad tijelo pati, i kad materija uopće pati, duša zove upomoć.
I ljudi polako shvaćaju da ih brzi život vodi podzemlju puno brže. Svjesni smo toga. To moja prva priča s kojom počinjem svaki dan i svaku noć. Sebe preispitujem kako sam potrošio to vrijeme dato u danu.
Jer pazite, živjeti život znači pisati sedam praznih stranica. Svaki novi dan je novi početak.
Mi pišemo novu stranicu. E sad, ekonomski gledajući, računovodstveno, mi smo svjesni da ta banka života sve brže i brže vrijeme nosi. Ja sam eto osobno bio u toj situaciji s 35 godina, dakle ja nisam bio na ivici. Ja sam prešao ivicu. Stalno pokušavam ljude vrtati da shvate te neke 3 stvari.
Prva stvar da je život suviše kratak, druga stvar da je život dar, veliki dar.
Svaki novi dan je dar.
I treća stvar da podignu svoje standarde. Suviše se svi nekako zadovoljavaju prosječnim. Kada nekome kažemo da je mediokritet on se naljuti. A mediokritet u prijevodu znači prosjek. Dakle klub mediokriteta je klub ljudi koji su prosječni. Koji se nikada nisu odvažili na više.
![kenan i diana]()
Dakle, vi ste sjajan portal, vi ste počeli nove stvari raditi, unijeli neko novo svjetlo, donijeli potpuno novu priču. Ja strašno volim s takvim ljudima razgovarati. U isto vrijeme imate ljude koji ne vode svoj život, oni samo čekaju da se taj život desi.
Vjerujem da postoje ljudi koji postoje samo da postoje. Znači jedu, piju, spavaju, nevjerojatna stvar.
Nikakvih ambicija, ništa. A postoje i ljudi koje život potroši. Neka moja definicija takvih ljudi. Dakle, to su ljudi koji ne znam zbog čega žive.
To su ljudi koji kroz ta programiranja i kondicioniranja jednostavno prihvate ulogu žrtve. I onda puste ono što se kod nas u Sarajevu žargonski kaže, da ih taj život satare. Bukvalno.
Gledam mlade osobe koje se tako postaraju, kao da su se prepustili, kao da samo čekaju da se eto i to završi. S druge strane vidite nekog kao vi, ja sam time tako oduševljen. Ta treća vrsta to su tako pozitivni ljudi. Ja sam oduševljen tom populacijom. U svemu vide nešto pozitivno. To su ljudi koji shvaćaju da je život dar i žive ga u punom smislu te riječi.
Svaki dar dolazi s nekom obavezom. A ta je da ispunimo neko svoje poslanstvo. Da ispišemo knjigu koja nam je dana, koja će nam će na kraju života, po mom nekom vjerovanju, biti stavljena u ruke, Pa ćemo je sami čitati.
Najljepšim mislima, najuzvišenijim djelima, dostignućima je treba ispuniti. Dakle trebamo biti autori, da ne budemo samo čitatelji knjige svog života.
Trebamo biti pro aktivni autori i da tako možda naš život postane najljepša priča ikad ispisana. To je neka moja filozofija. Meni je dovoljno da s nekim provedem tri minute kako bih znao u kojoj je on od tih kategorija nalazi.
Čim ljudi počnu pričati, vidite gdje su. Dakle, imate jedan veliki krug. Ja sam to nazvao krug zabrinutosti ili krug brige. U njemu je jedan mali krug koji sam nazvao krug utjecaja.
U tom krugu zabrinutosti su sve stvari na koje mi nemamo utjecaja, ali smo oko njih zabrinuti. Na primjer politika i politička situacija je tu. Brexit, Notre Dame koja se sad desila, sve je to u tom krugu. Što će napraviti Trump, što će napraviti ovaj ili onaj. Šta sad ja po tom pitanju mogu? Da se ubijem? Dakle samo mogu biti zabrinut.
A taj krug utjecaja, mali krug unutar velikog kruga, to je ono što ću raditi danas, kog ću vidjeti, što ću pročitati, zašto ću to raditi? Razumijete, stvari na koje ja imam utjecaj.
Mislite stvari na koje vi imate utjecaj? Ako na takav način funkcionirate, vi počinjete djelovati na okolinu. Političarima, na primjer kao ne možemo ništa, ma možemo, svojim ponašanjem.
Tako je, kada odlučimo da živimo na taj način. Dakle po meni su to neuspješni i nesretni ljudi, jer ja vežem sreću i uspjeh uvijek.
W: Svaki put se za uspjeh trebamo nagraditi, zar ne?
Apsolutno. Neki ljudi provode 80 posto vremena u nekom svom krugu zabrinutosti. Dovoljno je samo da sjednete u kafić i slušate. Evo ja dok sam čekao slušam tim perifernim uhom što ljudi pričaju. Samo se o tome priča što je ovaj napravio, što je onaj odradio. Razumijete, sjednete primjerice kod taksiste prosječnog, on će vam sve ispričati, on sve zna. On zna sve teorije zavjere koje postoje na svijetu, ali ne radi ništa u onih sat vremena kojih čeka. On ima rješenje, da, ima rješenje uvijek.
A uspješni i sretni ljudi provode 80 posto svog vremena u krugu utjecaja.
Pazite, ja moram 20 posto vremena provesti u krugu zabrinutosti. Ne mogu živjeti pod staklenim zvonom. Moram znati što se dešava. Ali ne moram cijeli dan to prožvakavati.
Ima jedna priča koju nikad nisam pričao
Jedan profesor je digao čašu i pitao studente koliko je teška ova čaša? I oni počnu nagađati. A on kaže ne, ne, ne, apsolutna težina ove čaše je potpuno nebitna. Ona je teška toliko koliko je jak onaj koji je drži. Ako je držim minutu nije problem, ako je držim sat onda već je problem, ako je držim cijeli dan mogla bi mi ruka ostati ukočena.
E tako je isto i sa brigama i sa stresom u životu
Stres je sasvim normalna stvar. Ja stvarno vjerujem da su moje knjige tako van serijski tražene zato što su realne, brutalno realne. Dakle pisao ih je neko tko se realno realizirao na našim prostorima.
Pošteno, iskreno, da.
Znači nema uljepšavanja, nema ono sve će biti dobro.
W: Što nam možete reći apropos raznih “novokomponiranih učitelja života”
To je sjajna prča, ja volim priče. Priče uspavaju djecu, a probude odrasle. Mi razmišljamo na 3 načina: mislima, osjećajima i slikama. Slike su puno dominantnije od misli i ulaze u podsvijest. A podsvijest je znamo dio svega. Dakle zato ja volim priče.
Profesor je podučavao učenike i u nekom trenutku popeo se na krušku i s nje pao, baš ozbiljno pao. Učenici su htjeli zvati doktora, a profesor kaže ne. Zovite mi nekog tko je pao s kruške. Jer samo on zna kako mi je.
To je dominantno u mojim knjigama, dakle taj moj pad s kruške. Iza mene stoje realni rezultati. Vi ste nekakav doktor znanosti to je teoretski ok i neki vrhunac. Ne da se hvalim, ali treba gledati postoji li rezultat nekog čovjeka. Ja znam što znači imati idiota šefa, znam što je podmetanje, što znači biti odgovaran. Ja sam recimo prodao više od 200 000 knjiga. To je moj realan rezultat.
Ja radim s top ljudima. Kod mene su super uspješni biznismeni i sportaši. Nemam ja reklamu, oni me sami traže. Liderstvo je jako usamljena pozicija, iako je seksi riječ. Ne smijete pokazati sumnje i strahove. Morate biti stijena.
Oni prijatelji koji vas ne mogu pratiti pokušavaju vas svesti na svoj nivo i zato su ti coachevi u Americi postali boom. Ljudi shvaćaju da im treba neko tko im nije prijatelj, a s kim imaju veoma jasan odnos, ali taj neko mora znati što radi! Iza njega mora stajati teorijsko znanje i realni rezultati u praksi.
Meni dođe predsjednica uprave velike firme, ja sam to bio, znam probleme koje ima i onda mi to brzo rješavamo. Kada neko hoće transformaciju, ja sam to bio i mogu pomoći plus imam metodologiju koju je osmislio neko tko je i od mene i on nje 50 puta uspješniji. A istovremeno imam krug eksperata na koje mogu da se oslonim.
Ako bi meni neko došao, a da ja osjetim da ima neki psihički problem, u to ne ulazim. Šaljem dalje, to nije nešto o čemu ja išta znam ili mogu odradit. Isto kao što imam dobe računovođe ili PR za koje mislim da u nekom konkretnom području nekom mogu pomoći. Samo tako se radi ispravno.
isto kao što i poduzetništvo dolazi od riječi poduzeti nešto. Dakle da bi bilo pomaka treba poduzeti nešto.
Također je pitanje koliko je dobrih i loših dana, koji je omjer
Ne možemo svakog momenta biti dobro, nekad moramo biti i down, inače bi to bila histerija. Tko vodi realan život i tko se realno bori u ovoj našoj realnoj džungli – to je život.
Uzmite Tajnu uspjeha, primjeni pa ćeš postići uspjeh. Plati cijenu za to. Cijena je naporan rad, odricanje, pritisak. Bez toga nema ništa! Bar ja ne znam da bez toga ima ništa, možda ima ali ja za to ne znam, a na raznim poljima sam se ostvario. I dan danas i radim i učim non-stop. Svaki dan slušam sat vremena, čitam sat vremena, svaki dan pišem. Ne može drugačije.
W: Zašto radite s ljudima koji su već uspješni?
Njima se puno teže motivirati. Dakle vi kada ste gladni, žedni, kada vam glava ovisi ne treba vam ni Kenan ni video.
Vi se pokrećete taj čas u potrazi za rješenjem, ali kada ste vi već nešto postigli upada se u opasan komfor, a okruženi ste ljudima koji vam samo povlađuju.
Između mojih knjiga je 3 godine razlike, to je velika razlika od recimo štampanja po 5 knjiga u tijeku jedne godine. Što je to? Ljudi po 5 knjiga u godini napišu, pa to je hiperprodukcija. Treba valjda prvo u čovjeku nešto sazreti da bi imao reći nešto korisno.
Mene je jedno poglavlje mučilo. Nazvao sam ga Zaboravi, ali ne oprosti. Što je suprotno onom oprosti, ali ne zaboravi.
Mučilo me godinu dana. Nisam znao kako reći to što sam htio reći. Ja sam po pitanju društvenih mreža bio oduvijek skeptičan. Jao, kad treba objaviti nešto na to Facebooku, daj pustite me ljudi. Nisam jednostavno bio za to.
A da, ali mora se.
Došao sam u Beograd na sajam, knjiga je bila mali bestseller, ja sam 8 sati potpisivao tamo knjige. Ljudi su autobusima dolazili. Ja sam tad vidio da su ti virtualni prijatelji bitni.
Nakon toga savjeti: odmori malo. Čuj odmori malo. Je li? Uspori malo. Nevjerojatna stvar. Zašto usporiti ako ideš u pravom smjeru.
Tako i meni kažu uzmi mjesec, dva, odmori malo imaš ljude koji ti rade. Mislim se ja dragi su meni moji ljudi, ali ako ja uzmem mjesec dva, to nikad ne znaš. Svoj posao ja moram raditi.
Liderstvo je težak posao. Ja sam doktorirao na liderstvu i managementu. Liderstvo je jako seksi riječ, svi ga vole. Ali gorka istina je da je liderstvo usamljeno.
A da vam samo nastavim, krenuo sam Hrvatsku. Da vam ne pričam o tim obeshrabrivanjima. Objektivno, bez ikakvog podilaženja, Hrvatska je najzahtjevnije čitalačko tržište.
Dakle, jako je teško proći ovdje. 9 izdavača u Hrvatskoj me odbilo. Ja to nisam pričao nikom dok se nisam sa svojim prvim izdavačem dogovorio.
No, evo i u regiji se moje knjige čitaju i u Sloveniji sam uspio. Moje su knjige u prvih 10 najčitanijih.
Moje knjige su i na Amazonu, pa eto došla je i ta američka književna nagrada, sve vuče jedno drugo. A sve ustvari počinje kada povjerujete u sebe. Ali ono baš kada stvarno povjerujete u sebe.
Jako se bitno okružiti s ljudima koji vas guraju prema naprijed. Ljudi će učiniti sve da vas obeshrabre u vašim nastojanjima jer izlazite iz okvira. Ali svijet i jesu promjenili i živote oni koji jesu drugačiji!
W: Od kud nam pravo da taj život tako podrazumijevamo? Što znači život?
Kažu postoji nešto što će živjeti iza vas, neko trajno dobro. Kad čovjek umre sva mu se djela zapečate osim tri: trajno dobro, korisno znanje i dobro dijete koje će ga spominjati.
U mom slučaju su to moje tri knjige prevedene na 10 jezika koje ostaju iza mene i za koje svaki dan od ljudi dobivam poruke koliko su im pomogle u određenom periodu života kada su imali problem. Sad sam počeo snimati i videa. Dugo su me tražili ja nešto nisam htio.
Čovjek vidi da dobro koje radi, da se ono multiplicira kada se dijeli. Ja ga zaista pokušavam multiplicirati, a nema ništa jače nego knjiga. Kako se kaže rečeno leti, zapisano ostaje.
One su tu napisane, moja knjiga je prevedena i na pismo za slijepe, htio sam da bude baš ista, doslovno prevedena. I sad ću to dijeliti.
Da i najljepše je na polici knjigu vidjeti, ja neku koju volim pročitam i po nekoliko puta.
Ljudi se knjizi uvijek vraćaju. Zato ja i volim reći da su moje knjige priručnici, jer se faktički uvijek nekako pri ruci kada zatrebaju. Da joj se možete vratiti nazad kad vam nešto teško padne. Vidite Živjeti život su teme koje su životne. Dakle kako se nositi s probemima, i iskušenjima, s izdajam, razočarenjima…
W: Apropos spolova, ne u smislu kategorizacije ili predrasuda, nego da li vi mislite da je stvarno ženama za nijansu teže nego muškarcima?
Ja mislim da oba spola nose svoj križ i svako misli da je ovom drugom teže ili da je onom drugom lakše. Kad su žene u pitanju, ja ih jako poštujem zato što su puno otvorenije za rad na sebi nego muškarci. Sve studije to pokazuju. Puno su spremnije i hrabrije da kažu što misle. Muškarci su nekako uvjereni da sve znaju i da su svu pamet svijeta popili. Nekako ih je stid reći da nešto ne znaju u životu.
Kod mene se to dešava u knjigama, moje knjige jako puno čitaju i muškarci, a to je zbog poštovanja brutalne realnosti i konkretnih rezultata koje imam u životu.
Onda to kod njih može proći. Generalno mislim da muškarci i žene trebaju biti jednaki u svemu, a žene su po meni puno bolji i iskreniji prijatelje. Imati ženu za prijatelja je sto puta dublje nego s muškarcem, unutarnja snaga žene je puno veća i spremna je braniti svoje pa i u deliktu. To je iskreno prijateljstvo i hrabrije su reći istinu, ali su više samokritične pa im je teže.
Mislim da oboma podjednako treba jako puno ovakvog štiva i sadržaja. Bombardirani smo negativnošću i glupostima. Toksičnim materijalom koji užasno utječe na bolje misli i bolji život. I muškarci su sve više svjesni koliko je potrebno raditi na sebi i sve spremniji da kažu kako im pomoć treba bila to knjiga ili bilo što. Na kraju balade imate dobre i loše ljude. Različite. Svuda ima svega, u svakoj vjeri, rasi kategoriji. Svugdje ima dobrog i lošeg.
![kenan]()
W: Treba biti manager sebe i svog okruženja.
Prva promocija u regiji moje knjige Nadživjeti život je evo upravo u Zagrebu na Svjetsku noć knjige i mislim da je to jako znakovito i važno. Čovjeku je inače teško govoriti o svom radu, ali ja mislim da je ovo daleko moja najbolja knjiga. Puno će se ljudi pronaći u njoj. Svi smo mi bili u situaciji da imamo problem i osvještenje. Ona ima odgovor na to neko pitanje na koje ljudi prije ili kasnije dođu u iskušenje da nađu odgovor. Kako ustvari živjeti život.
Piše: Olga Vujović
