Zašavši u godine, jedan je zagrebački apotekar često tvrdio da je „star čovjek gotova sprdačina“ čime je pronicljivo opisao podcjenjivački odnos društva prema ljudima „treće dobi“ jer većina mlađe populacije (čak i badavadžije) prešutno smatra „matore“ balastom (omalovažavajući njihov minuli doprinos).
I dok se neki „otpisani“ mire s mjestom u „zapećku“, oni drugi poduzimaju sve kako bi ostvarili svoje nekadanje snove a na „dobronamjerne“ primjedbe uzvraćaju „Boli me guzica šta će narod da kaže“. Upravo tako odvraća dinamična Beba (72) susjedi i dugogodišnjoj prijateljici, povučenoj Ruži kada se ova zgrozi nad Bebinom najavom da će pjevati u televizijskoj emisiji „Obertalent“.
Autorski projekt glumaca Alena Muratovića i Maria Drmaća „Ne daj se generacijo“ bavi se prijateljstvom zahvaljujući kojem dvije starije gospođe uspijevaju umaknuti stereotipima o staračkom životarenju i „otkrivaju život za kakav su mislili da je iza njih“ u što su publiku potpuno uvjerili Drmać (Beba) i Muratovićne (Ruža) prilikom gostovanja Pozorišta mladih Sarajevo u Teatru Exit (10. 4. 2025.).
Dvije se prijateljice, udovice čija odrasla djeca ne žive s njima, obično druže u skromnom Ružinom stanu (scenografija Adisa Vatreš Selimović) pa ovaj zauzima sredinu scene, dok se Bebin stan nazire iza pomičnih paravana (koji služe i kao zasloni da se tehnikom sjena prikažu neizravni prizori) ali je povremeno i bočno smješten što je dobro smišljeno pa ne zbunjuje kada su u čijem stanu.
Iako se osjetno razlikuju, jer Beba „pršti“ od energije („To nije žena, to je petarda“) a Ruža tek preživljava (pretjerano štedi, kupue samo na akcijama, pazi na prehranu, povinuje se kćerinim željama) one se ipak intenzivno druže, pa kada dođe do velike svađe („Ti si jedna baba“ kaže Ruža Bebi komentirajući njene pripreme za televizijski nastup a ova joj odgovara da je „Em stara, em ljubomorna“) one samuju u svojim stanovima (Beba uporno pjeva, Ruža gleda televiziju).
No, prijateljstvo je jače od uvreda i one se pomire, a Ruža se nudi da nastupi s Bebom svirajući harmoniku i prozivaju se Grupa „Nismo svoje“ (jer je riječima „Nisi svoja“ racionalna Ruža prekorila Bebu kada joj je najavila da želi pjevati).
Njihov život dobiva novu dimenziju jer cijele dane zajedno vježbaju (glazba Hamdija Salihbegović, Nedžad Merdanović), biraju odjeću (Adisa Vatreš Selimović) koja „Mora biti neobična jer je to televizija“, Bebina kći im pomaže da snime nastup za društvene mreže što im donosi brojne lajkove i ne vide ništa uvredljivo u komentaru „Lokice na aparatima“ (popularna ženska plesno-pjevačka grupa 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća), a ponuđeno im je snimanje reklame. Izgleda da ih ništa ne može zaustaviti osim…
Beba i Ruža su preodjeveni Drmać i Muratović (Maja Talović šminke i maske, Jasmina Hadžić Ajanović perike) koji lucidnim i duhovitim opaskama kroz iskusna ženska usta komentiraju svijet oko sebe i sebe u tom svijetu.
Pitala sam se, zašto su za obradu odabranih tema (starost, bolest, samoća, prijateljstvo, ostvarenje snova) njih dvojica izabrali žensku vizuru jer se to moglo i kroz muški svjetonazor.
Vjerujem da se nisu prerušili u drugi spol jer je to zabavno već zato što su vremešne žene spremnije ispuniti svoje davne želje, jer su „oslobođene“ (napokon) brojnih dotadašnjih obaveza (omiljen kolokvijalni citat glasi „Ništa ja ne moram, ja sam se namorala“).
Umjesto pretpostavki, zadržat ću se na onom što ovu predstavu čini posebnom: usprkos obilju komičnih replika ni u jednoj sceni se ni u čemu ne pretjeruje ( teško je odoljeti smijehu publike), ritam izvedbe je odlično pogođen a Alen Muratović i Mario Drmać su svojom bezuvjetnom glumom ušli pod kožu i svojih likova i svoje publike. Gotovo sam sigurna da će se dulje od svih „štoseva“ pamtit završnu pjesmu koja je suze smijeha pretvorile u suze plača. Ali, takav je život.
Fotografije: Imrana Kapetanović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti