Izložba Otona Glihe (1914.-1999.) pod nazivom „Slike iz zbirki prijatelja u povodu 111. rođendana“ postavljena je u Laubi – kući za ljude i umjetnost (15.- 24.4. 2025.) a inicirao ju je tim koji se svojedobno redovno (svake subote) družio sa slikarom u njegovom zagrebačkom ateljeu (Zdenko Tonković, Vladimir Marković, Ferdinand Meder, Srđan Gustinčić).
Na izložbi se mogu vidjeti motivi koje Gliha nije često slikao poput akta („Veslanje“, 1956.), portreta („Kipar Vojin Bakić“, 1957.) i nekoliko mrtvih priroda (rani rad s voćem, te vaze s mediteranskim biljem) jer je Gliha najpoznatiji po krajolicima, preciznije po gromačama (poznate i pod imenom suhozid), ogradama od neobrađenog kamena i bez veznog materijala kojima se ograđuju polja.
Boravak na otoku Krku (baza je bila u Omišlju, rodnom mjestu njegove supruge, slikarice i kiparice Mile Kumbatović) vodio ga je slikanju krajolika a prve slike su bile u skladu s viđenim: nebo, more, polja. Odjednom dolazi do spoznaje o kojoj piše prijatelju, pjesniku Juri Kaštelanu: „Sve je počelo 1954. kada mi se jednog dana taj krčki pejzaž izbrazdan gromačama pričinio kao neka stara ploča klesana glagoljicom.“ Iste godine nastaje „Primorje“, prva slika iz budućeg dugotrajnog ciklusa, za njom slijede (1955.-1957.) slike nazvane „Krčke gromače“ ali ubrzo (nakon 1960.) sve slike nose samo naziv „Gromače“ ( s razlikovnim brojem).
Odabir slika s motivom „gromača“ i „raštrkani“ postav u prostranoj Laubi omogućuje da se vide promjene kroz koje je prolazilo ovo uporno bavljenje istim motivom: mada je motiv isti, sve se drugo obično mijenjalo- i svjetlo i slikareva moć zapažanja i potez ruke i nove slikarske spoznaje.
Gliha je u svojem višedesetljetnom slikanju gromača prolazio razne faze pa dok se u početku mogu gotovo opisati mjesta gdje ih je ugledao, kasnije dolazi do rastakanja figuracije i okretanja jeziku apstrakcije, a potez kistom i izbor boja, još nedavno prepoznatljive motive, pretvaraju u vibrantne plohe; čvrsti je suhozid ustuknuo pred valovitom morskom površinom.
Broj slika na ovoj izložbi omogućuje ugodan boravak u izložbenom prostoru a istovremeno je dostatan da se uoče sve slikarske raznolikosti na temu gromača. Iako Glihu poistovjećujemo s motivom gromača (mada nije jedini hrvatski slikar koji se njima bavio), izuzetan ženski akt s leđa i kasnije nastale mrtve prirode, pokazuju da je on prije svega Slikar (s velikim slovom „S“ ) a ne samo slikar gromača.
Šarmantan dodatak izložbi je instalacija Ivana Midžića koji je na obješeni pano pričvrstio Glihinu paleti i rasporedio njegove kistove i špahtle odajući tako poštovanje slikaru.
Fotografije: Fedor Vučemilović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti